ReHub

Insistirajući na tzv. „dekomodifikacionom rezultatu“ ili, kako se on uvriježeno prevodi, derobizaciji koja stoji za stepen zavisnosti  društvenog statusa pojedinca spram datog tržišnog stanja, Gøsta Esping-Andersen, autor Tri svijeta welfare kapitalizma (1990.), napravit će tipologiju svjetskih socijalnih politika. Kada je riječ o visokom stepenu dekomodifikacije, pri takvom su socijalne usluge neovisne od tržišta, pružaju se svima podjednako i potpuno su neovisne o individualnim dohocima i resursima. Pojednostavljeno, Esping-Andersen insistira na tome da se socijalne politike misle kao robne usluge – one se na tržištu prodaju i cirkuliraju kao i bilo koji drugi komoditet.

Socijalne politike u Bosni i Hercegovini se, osim što se na njima ne radi, redovno donose izvan onoga što će biti njen tranzicijski okvir, mukotrpno, višegodišnje grcanje u pokušaju implementiranja i održivost tranzicijske pravde. Dvadeset i nešto godina nakon rata, pored izrađene Strategije tranzicijske pravde prema kojoj se previdjelo osnivanje Komisije za sprovedbu tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini, a koja nije osnovana sve do danas, Bosna i Hercegovina se i dalje trese u tranzicijskog groznici i, neobjašnjivo, kroz upitne postojeće odnose moći, opstaje na modelu socijalne zaštite koji stvara, perpetuira i, uvijek i iznova, redefinira status žrtava, potvrđuje neravnopravnost, sistematsku ovisnost i razlike. Drugim riječima, post-konfliktni tranzicijski okvir Bosne i Hercegovine, paradoksalno, referentan je faktor u promišljanju njenih socijalnih politika – post-konfliktna tranzicija i društveno blagostanje vezani u čvor koji se, shodno problemima reparacije ratnih obeštećenja , kako se ona ocrtavaju Strategijom tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini 2012-2016., teško mogu rasplesti dok se u jazu između socijalne i post-konfliktne tranzicijske pravde te ekonomske liberalizacije batrgaju njeni obespravljeni građani.


Nordijska socijaldemokratija ili kako postići nirvanu?

Masovno okupljanje u Oslu prije općih izbora 1936. godine. Norveška radnička stranka /Flickr Izvor: jacobinmag.com
Masovno okupljanje u Oslu prije općih izbora 1936. godine. Norveška radnička stranka /Flickr Izvor: jacobinmag.com

Skandinavski model socijalnih politika, ocrtan univerzalizmom i solidarizmom, se uvriježeno misli kao socijaldemokratska nirvana, uzor kojemu simultano teže i zemlje sa, uslovno rečeno, razvijenim welfare sistemima poput, npr., Britanije. Donekle izuzimajući Holandiju koja je takozvanim hibridom skandinavskog i kontinentalnog modela, Finska, Norveška, Danska, Švedska i Island će se 70ih i 80ih godina razviti shodno politikama socijaldemokratskih stranaka.

Nordijska socijalna država će nakon Drugog svjetskog rata postati izuzetno popularna uzimajući u obzir da će se razviti kao protuteža bizmarkovskoj socijalnoj politici čije je blagostanje s kraja XIX stoljeća i kasnije implementacijom nakon Drugog svjetskog rata, osmišljeno kao korporativističko. Iako se može čitati kao loša banalizacija, ponajbolja sublimacija nordijske socijalpolitike doći će od bivšeg norveškog Premijera Einara Gerdharsen-a  - „Onaj koji je zdrav mora pomoći bolesnome i nesposobnome, onaj koji radi, pomoći će nezaposlenome, onaj koji je u aktivnoj dobi pomoći će starome koji više ne može raditi.“

Uz važan demografski kontekst ovih država koji podrazumijeva relativno mali broj stanovnika  - sve zajedno ih imaju oko 26 miliona - kada je riječ o matrici socijalne politike na kojoj ovi modeli operiraju, važno je primijetiti da se ona utemeljuje na izuzetno visokom stepenu dekomodifikacije – država ravnopravno, svim građanima, subvencionira sve socijalne usluge uključujući i stambene subvencije. Iako su se ove socijalpolitike nastojale poljuljati primjedbom da blagostanje opstaje zahvaljujući rasnoj homogenosti, socijalna su prava  prevashodno utemeljena na statusu građanina i građanke, a ne na rasnim ili etničkim vektorima niti socijalnoj potrebi te je jedan od važnih faktora i mogućnost realokacije sredstava između socijalnih grupa što su direktne strategije uspješne borbe protiv metastazirajućeg siromaštva.


Autokratija Augusta Pinochet-a : Kapitalizacija mirovina u Čileu

11. septembar 1973. godine, predsjednička palača, La Moneda, je bombardirana prilikom državnog udara Augusta Pinocheta na tadašnju vlast Salvadora Allende-a / Izvor: Associated Press
11. septembar 1973. godine, predsjednička palača, La Moneda, je bombardirana prilikom državnog udara Augusta Pinocheta na tadašnju vlast Salvadora Allende-a / Izvor: Associated Press

Prijelaz sa ljevičarskog modela vladavine na desničarski totalitarizam, tj. državni udar Augusta Pinochet-a Čileu 1973. godine, dovest će do reformi čileanske socijalne države kakvima danas teže mnoge zemlje širom svijetaii.

Novi sistem koji se temelji na tzv. kapitalizaciji mirovina odnosno fondovima, na uštrb starog pay-as-you-go sistema utemeljen je 1981. godine i održava se na privatnom upravljanju individualnih računa. Čileanska se socijalna država, koja će radikalizirati odnose moći države i civilnog društva gdje građani i građanke postaju vlasnicima kapitala, zapravo temelji na tri stuba. Dok se prvi stub osiguranja, stub tzv. međugeneracijske solidarnosti temelji na pay-as-you-go sistemu gdje zaposlenici izdvajaju doprinose u državni fond uplaćujući sredstva na račune trenutnih korisnika penzija, drugi stub je obavezno privatno penzijsko osiguranje – iz bruto dohodaka uposlenika, poslodavci izdvajaju određen procenat na njihove lične račune. Treći stub, za razliku od drugog koji je obavezan, opstaje na dobrovoljnom izboru zaposlenika da za svoje penziono osiguranje izdvajaju onoliko koliko sami žele.

Ukratko, u ovoj latinoameričkoj državi, prije 2008. godine kada će nastupiti rad na novim reformskim politikama vezanim za zdravstveno osiguranje, zaposlenici i zaposlenice su bili dužni štedjeti deset odsto lične zarade na individualnim računima kako bi opstao drugi stub i donijeti odluku da li će uštedu u istom limitu štedjeti u svoje lične prinose. Pri tome, i to je važan faktor čileanskog tzv. prefinansiranog privatnog penzionog sistema, država se odrekla oporezivanja drugog i trećeg stuba. Rezultat ovako ustrojene socijalne države bio je povećanje penzija u procentu od 50-100% nakon samo petnaest godina dok je dugoročno, Čile i prevazišao svoja očekivanja – u privatni je penzioni sistem akumulirano više od 25 milijardi dolara što je 50 % ukupnog BDP-a.

Kada je posrijedi njeno socijalno tkivo, kako je to sumirao ekonomista i istraživač Gonzalo Durán, u Čileu se „kolač ne dijeli dobro”, te je ova država, paradoksalno, država sa najmanjom proporcijom siromašnih, ali je i država sa najvećom stopom nejednakosti. Kada je, primjera radi, posrijedi penzioni sistem zaštite, velike grupe radnika, u smislu društvene stratifikacije, nisu pokrivene ovim sistemom uzimajući u obzir nabujalo neformalno tržište rada. Uzimajući u obzir da devet od 10 Čileanaca i Čileanki prima prosječnu platu koja je ekvivalent minimalcu u razvijenim zemljama, iako Čileanski GDP kontinuirano raste, može se reći da plodovi tog rasta nisu raspodijeljeni kao u razvijenim zemljama. Pored toga, uzimajući u obzir da je provizija koju centralno tijelo za regulaciju socijalne zaštite (APF, specijalisti, privatne kompanije nazvane „administradoras de fondos de pensiones“) izuzetno visoka, ovo se svakako odražava na iznose penzija pojedinačnih radnika.

Tranzicijski čvorovi: Bosna i Hercegovina, zemlja strategija, bijelog hljeba i igara

Imajući u vidu da, primjerice, a u pitanju je višegodišnje stanje koje se nije bitno mijenjalo na bolje, na samo jednog penzionera u Bosni i Hercegovini dolazi jedna zaposlena osoba, dalo bi se reći da je, ako je socijalnu Bosnu i Hercegovinu misliti kroz njen ozbiljno ugrožen penzioni sistem, trenutno stanje socijalnog sistema u Bosni i Hercegovini nije čak ni tranzicijsko. Osim što ovakav omjer sugerira stepen izuzetno visoke ugroženosti penzionog sistema, slučajevi preuranjenog penzionisanja i porazni omjeri nataliteta i mortaliteta te upitno učešće penzija u javnoj potrošnji problemi su socijalno-tranzicijskog procesa u Bosni i Hercegovini koji bi se hitno morali riješiti.  U širem smislu, bosanskohercegovačka socijalna država podrazumijeva izuzetno visoka davanja koja su uz to i loše ciljana. Pritom, kako ovakva davanja koja su fiskalno teško održiva i ne stižu do najugroženijih kategorija stanovništva, o granicama siromaštva izlišno i govoriti. Jednom rječju, bosanskohercegovačka socijalna država je po sebi instrument diskriminiranja i ne može ju se misliti iščašeno iz konteksta drugih reformskih koraka odnosno post-ratne, demokratske te ekonomske tranzicije i države koja tek mora razviti strategije i iznaći načine izlaska iz neformalne ekonomiju u formalnu. Kada bi imalo smisla osloniti trenutnu bosanskohercegovačku tranzicijsku raskrsnicu na, primjerice, nordijski sistem socijalne države, uočit će se da je nordijska socijalna država uzornom upravo zato što ju se mislilo holistički, uokvireno u šire ekonomske politike i porezne izvore finansiranja. S druge strane, u pokušaju otklona prema čileanskom penzionom fondu u koji je akumulirano više od 50% ukupnog BDP-a, Bosna i Hercegovina, da je Čile, sa takvim bi fondom mogla uložiti u dionicu koridora Vc od Save do Neuma i to dva puta, termalni vod od Kaknja do Sarajeva i poslati još bar jedan Apollo u svemir gdje bi penzioni fond bio samoodrživ tako što bi opstajao od cestarina, jeftinog grijanja Sarajeva i satelitske komunikacije u galaksiji Mliječni put. Ali Bosna i Hercegovina nije Čile, nego zemlja čiji penzioni fondovi imaju ukupan tekući deficit u iznosu od skoro 175 miliona konvertibilnih maraka i Čileu, negdje tamo u uzavreloj, militariziranoj Latinskoj Americi, može samo golicati stopala. Osim toga, Sava je Bosni dalje nego Čileu.

Pritom, ako je tranzicijske procese misliti holistički, kada je riječ o retributivnim dimenzijama kako su i predviđene u Strategiji tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini, ona pored nekoliko važnih post-konfliktnih procesa kao što su utvrđivanje činjenica i kazivanje istine, memorijali, obeštećenja, institucionalne reforme itd., predviđa i ono što će biti materijalne i nematerijalne reparacije za žrtve rata. Prema Strategiji, reparacije za žrtve rata su neizostavan korak u, kako se to politički korektno promovira u ovom nikad implementiranom dokumentu, onome što će biti rekoncilijacija i deviktimizacija kao procesi revitaliziranja pred-konfliktne stvarnosti. No, nesprovedena Strategija, osim što tek nominalno mapira postojeće prepreke i probleme u sprovođenju tranzicijske pravde u BiH, ne nudi nikakve izlazne strategije u onome što bi se zaista moglo odrediti tranzicijski pravednim u kontekstu bosanskohercegovačke stvarnosti. Reformska agenda, usko ali i upitno fokusirana na ekonomske reforme, te uža no što se svi problemi Bosne i Hercegovine ispod nje mogu protegnuti, ovu tranziciju uopće i ne mapira kao bitan faktor izlaznih strategija u uspostavljanju socijalne pravde i opće političko-ekonomske stabilnosti. Sa mnogo se slobode da reći, ako je izuzeti nordijski model socijalne države, opterećena problemima demokratske tranzicije, bosanskohercegovačka socijalna država počiva na sistemu tzv. limitirane pravde koja se itekako može postići na uštrb onoga što bi bilo apsolutnom pravdom, marksističkom utopijom u kojoj se svi podjednako, ravnopravno, bez izuzetka, sunčaju pod istim kutom pod istim suncem. Za postizanje ove nirvane Bosni i Hercegovini bi trebale bar četiri Oprah Winfrey, pregršt HARPO fondova, dva Davida Copperfielda, autobus marksista i naravno, čitav tim stručnjaka ublehe zvane tranzicijska pravda. U širem smislu riječi.

Iako nordijski sistemi socijalne zaštite i kohezije ne mogu biti komparativnim otklonom bosanskohercegovačkog sistema te iako i sami modeli nordijskih socijalnih država nisu ultimativnom formom usklađivanja prava i potreba, za Bosnu i Hercegovinu čiji su korisnici/e ujedno i žrtvama socijalne države odnosno, uslovno rečeno, welfare modela, nordijske socijalne države se ipak mogu čitati kao utopija. Za razliku od, recimo ovih sistema zaštite sa kojima je onaj bosanskohercegovački neuporediv i u čiju visinu ramena vjerovatno nikada neće izrasti, gdje je svaka osoba, primjerice u Švedskoj, starija od 16 godina, upisana u registar zaštite, Bosna i Hercegovina, uz naznaku da se na SOTAC sistemu navodno radi, računa na davno napravljen registar što dodatno usložnjava procese targetiranja uzimajući u obzir da se u Bosni i Hercegovini, sa stopom siromaštva kakvu i ima, svakodnevno, osim što se ne mapira i na njegovu potrebu ne odgovori, može mapirati bar jedan novi korisnik/ica u potrebi što, dugoročno usložnjava već iznevjerenu socijalnu koheziju u cjelokupnoj državi. Čile, s druge strane, može biti dobra usporedna osovina za Bosnu i Hercegovinu imajući u vidu da je relativna socijalna stabilnost postignuta preko noći, u jeku političkih previranja – radikalnim zaokretom u načinima državnog uređenja i vladanja. Za razliku od bosanskohercegovačkog podfinansiranog penzionog sistema, uz naznaku da Čile još uvijek bije bitke sa aspektima socijalne države koji nisu utopijskim, ova će latinoamerička država „preko noći” uspostaviti prefinansirani sistem i za razliku od 60ih godina kada će, u prosjeku jednog penzionera u Čileu izdržavati čak 11 radnika, novouspostavljeni sistem će ovaj teret prepustiti na najviše dva radnika. Kako je to utemeljitelj sistema José Piñera i pročitao – lična sloboda, solidarnost, pravda, kohezija...

No, oba su modela, i nordijski i čileanski pokazali da se dimenzija socijalne države ne smije misliti izvan širih socio-ekonomskih faktora. Naprotiv, holistički pristup promišljanja blagostanja - socijalna i tranzicijska pravda te ekonomska liberalizacija kao međusobno ovisne dimenzije društvenih uređenja – recept su blagostanja. Drugim riječima, Bosna i Hercegovina, paradoksalno i uz malo nade da za to sada nije odveć kasno, svoju dimenziju socijalne države mora misliti izvan tranzicijskih okvira, upravo kako bi rasplela čvor u koji su za dvadeset i nešto godina splela ratna obeštećenja i naknade predviđene za one građane i građanke čije potrebe nisu determinirane ratnim dešavanjima, a čija neravnopravna raspodjela sredstava prvenstveno proističe iz njene administrativno-teritorijalne složenosti – alociranje sredstava na kantonalnim nivoima dovodi do rasapa na kojem, paradoksalno, izreckana država opstaje i danas. Pri tome, takav pristup reformama socijalne države nije nikakav misaoni eksperiment – ekonomska tranzicija mora iznaći načine simultanog smanjenja neformalne i bujanja formalne ekonomije, post-konfliktna tranzicijska pravda mora reparirati žrtve rata i socijalna pravda mora uspostaviti sistem sigurnosti koji, uvijek i iznova, ne potvrđuje imaginarne razlike u potrebama ratnih i neratnih kategorija. Dakle, u Bosni i Hercegovini se ove pravde moraju misliti izolovano upravo kako bi se mogle  planirati i uspostavljati holistički u širem reformskom smislu. Što trenutno nije slučaj.

Niti Čile niti nordijske socijalne države nisu dobar kontekst unutar kojih se bosanskohercegovački sistem socijalne zaštite može uokviriti. Naprotiv, bosanskohercegovačke socijalne politike se simultano moraju misliti unutar i izvan tranzicijskog okvira upravo kako bi se i mapirala tačka spajanja post-konfliktne, ekonomski posrnule i socijalno pravedne tranzicije, te kako bar diskurzivno, post-ratno tranzicijsko ne bi bilo i socijalno-tranzicijskim. Nadalje, dugoročni cilj ne bi trebao biti bujanje socijalne države nego minimaliziranje onih u potrebi, iscrpan rad na razvojnim politikama koje bi tačku usijanja stope siromaštva sveli na minimum. Dok se, sa jedne strane, jednim sistemom  potvrđuje  post-ratna BiH, drugim se potvrđuje i, imajući u vidu opće nezadovoljstvo, „nova“, pred-konfliktna Bosna i Hercegovina, zemlja siromašnih koji preživljavaju bombardovani strahom i predrasudama. Važno je u tom smislu, pravilno čitati i diskurzivne prakse koje samo perpetuiraju ovo nezadovoljstvo – RVI primanja nisu instance socijalne, nego post-konfliktne (ne)pravde, drugim riječima, to nisu korisnici socijalnog sistema nego korisnici ratnih obeštećenja koji kao takvi također međusobno trpe nepravdu i njihov se status žrtava rata, ali sada i žrtava socijalne države samo u nedogled redefinira. No uprkos tome, ako se tranzicijska i socijalna BiH misli holistički kada je riječ o visinama naknada, u njemu će doći do jaza koji je višegodišnje kršenje međunarodnih humanitarno-pravnih instrumenata. U zemlji u kojoj ratni vojni invalid sa stopostotnim invaliditetom koji ima potrebu za tuđom njegom, ima pravo na maksimalnu naknadu od 1845 KMi, dok neratni invalid sa istim potrebama i stepenom invaliditeta u manjem BiH entitetu može dobiti tek 41 KM naknade, teško je govoriti o pravednom sistemu pružanja socijalnih usluga.
 
No, o post-ratnoj tranziciji u Bosni i Hercegovini postalo je izlišno govoriti – ona je uspostavljena u onom momentu u kojem su se ratom socijalno ugrožene strukture stanovništva počele privilegirati u odnosu na civilno stanovništvo u potrebi – Bosna i Hercegovina je, nije nimalo preuranjeno to reći, završila svoje post-konfliktne procese, sada ih, takve kakvi jesu, pored toga što, recimo procesi vettinga i lustracije, najupitnije stavke Strategije, nikada nisu sprovedeni, samo živi – dimenzija bosansohercegovačke tranzicije čije su razvojne politike tek papir od kojeg se mogu napraviti avioni i brodići.

Jednodimenzionalna kakva jeste  - pravda uokvirena isključivo strateški i performativno – sugerira da je stvarnost koju Bosna i Hercegovina trenutno živi post-dejtonska ali ne i socijalno osjetljiva u smislu dimenzije socijalnodržavnog aparata – post-konfliktna tranzicijska se pravda Bosne i Hercegovine, jedan u nizu paradoksa, crpi iz amorfne bosanskohercegovačke socijalne države od koje od welfare ostaje samo ironično i retoričko „well?“. Socijalna nepravda tj. promišljanje sistema socijalne zaštite u Bosni i Hercegovini u jednini, kao jednog sveobuhvatnog mehanizma koji, upitno, podjednako, kao one u potrebi  mapira i ratom oštećene kategorije stanovništva u potrebi, povreda je međunarodnog humanitarnog prava i to je važno ponavljati sve dok se boje ne rastope. Pritom, zanemarujući stvarne čvorišne tačke post-ratne BiH, nabujalu etnonacionalnu pravdu na uštrb socijalne, Strategija insistira na općim mjestima i banalnostima kao što je gender osjetljivost u sprovođenju modela reparacije što je, ako se ukliješti u socio-ekonomski kontekst socijalnih davanja odnosno Bosne i Hercegovine kao socijalne države, suludo sporedna stavka koja bi se valjda negdje u svemiru morala podrazumijevati. U istom svemiru u kojemu strategije nisu gomile spiralno uvezanih papira iza kojih u foteljama od bijelog hljeba sjede tajkuni. I njihovi nećaci i tetke.


Bosna i Hercegovina – država blagostanja i zemlja prometeja?

Izvor: Guliver/Getty Images
Izvor: Guliver/Getty Images

Kada bi se trenutna bosanskohercegovačka socijalna država, onakva kakva jeste, mislila u ključu presjeka nordijske socijalpolitike, kako ga je i opisao bivši Premijer Gerdharsen, prosječan, zdrav, zaposlen i u aktivnoj dobi radnik/ica u BiH je vjerovatno neko ko bi mogao protagonirati u nekom prometejskom narativu. Ako je zdrav, radno sposoban, zaposlen i nekim čudom prijavljen samim tim je dužan pomoći bolesnome, to bi značilo da bosanskohercegovački radnik-prometej radi za prosječan bruto platni iznos od 1417,28 KM od čega održavanje državnog blagostanja košta 590,00 KM te ako je pretpostaviti da je 1.00 koeficijent ličnog odbitka, doprinos za penziono osiguranje iznosit će 295,19 KM, doprinos za zdravstvo 160,43 KM, Fond solidarnosti zahtijevat će 51,34 KM, kantonalni doprinos za zapošljavanje iznosit će 19,25 KM, federalni doprinos za zapošljavanje 76,42 KM, te će se u budžet kantona za porez na dohodak uplatiti 58,56 KM, i to 4,14 KM za zaštitu od nesreća, te isti iznos za porez na vodoprivredu. Prometejeva, dakle, neto plata, mjesečno iznosi 827,00 KM.  Ako ne kasni ili ako je uopće dobije.

Ako se uzme u obzir da prosječna sindikalna potrošačka korpa u BiH košta 1800 KM, zaključiti je da Prometej ne može priuštiti ni 45% ove korpe te je stoga izlišno dalje maštati o tome da li je Prometej, zapravo, čija solidarnost u državi u kojoj prosječna bruto plata iznosi 1417,28,  košta čak 590,00 KM, ostvaren kao majka u nekoj stereotipnoj, nuklearnoj, patrocentričnoj bosanskohercegovačkoj porodici gdje bi održavanje dvoje malih prometeja i njenog nezaposlenog supruga-pijane domaćice koštalo i te prohtjeve. Sva je sreća da prilikom kupovine, dok joj država kljuca u jetru, ne mora izdvajati novac za najam korpe jer kako bi onda svih tih 45%  osnovnih potrepština donijela na kasu.

Pokušaj primjenjivanja matrice nordijske socijalpolitike na Bosnu i Hercegovinu, osim toga što je pokazao da su ovi modeli za bosanskohercegovački socijalni sistem SF narativi, pokazao je i to da se post-ratna tranzicijska pravda, ekonomska liberalizacija i ono što bi, uslovno rečeno bilo socijalno pravednim sudaraju u šupljem džepu njenog radnika i još nezahvalnijoj poziciji njene radnice – pokazuje se kao apsurdan. Uspostavljanje društva socijalne pravde u Bosni i Hercegovini, ako se ona nastavi misliti tranzicijski, daleki su i pusti snovi, a u njima je određivanje invalidnina determinirano potrebom a ne statusom, dječiji doplatak u Tesliću jednak je onom u Busovači, visina naknade ili uopće ona sama ne zavisi od etnonacionalnog miljea i etnonacionalne strukture na vlasti, a reformske agende nisu privremene infuzije koje oboljeloj državi produžavaju život nego ju se reformama liječi i uspinje na noge. U istim snovima, zaista su pusti i daleki, međunarodno humanitarno pravo (IV ženevska konvencija o zaštiti civila u vrijeme rata koja ustavno regulira ravnopravnost ratnih obeštećenja) se ne krši, bezobrazno visoki doprinosi se ne cijede iz radničkih plata, privrednicima je dopušten rad, razvijanje i zapošljavanje, a tranzicijski plastični diskurs (deviktimizacija, rekoncilijacija, reparacija, retribucija, lustracija) su pozajmljenice iz klingonskog jezika. U Bosni i Hercegovini kantoni zapravo ne postoje, oni su uvedeni da djeca u Bosni i Hercegovini, u svim kantonima podjednako, mogu igru gradova i sela podići na novi level i prava i potrebe se ne mimoilaze ni u najluđim noćnim morama. Noćnih mora zapravo nema, Bosna i Hercegovina je država blagostanja. Švedska može da joj zavidi.


 iStrategija tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini 2012-2016., Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice i Ministarstv pravde Bosne i Hercegovine

iiOd 1990., u Južnoj Americi će se desiti svojevrsni domino efekat kada je riječ o uspostavljanju novih socijalnodržavnih modela. Tzv. „Čileanski model“, pored Poljske koja će ovaj model uspostaviti 1999., implementirat će, sljedećim redoslijedom, skoro sve južnoameričke države: Argentina (1994.), Bolivija (1997.), Kolumbija (1993.), Kostarika (1995.), Dominikanska Republika (2003.), Salvador (1998.), Meksiko (1997.), Panama (2008.), Peru (1993.) i Urugvaj (1996.).

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Centra za politike i upravljanje. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. CPU zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Reformske teme

Blog