ReHub

Kako do ekonomskog i društvenog razvoja

Tajkun, pljačka, otimačina, nezaposlenost, nepravda, to su asocijacije s kojim stanovnici BiH povezuju tržišnu ekonomiju. To je i razlog zbog kojeg Bosanci i Hercegovci preziru slobodno tržište i reforme. Ipak, san svakog stanovnika BiH je da živi u u slobodnoj zemlji i radi u nekom od slobodnih tržišta poput Austrije, Njemačke, Švedske ili Holandije. Te zemlje su asocijacija za poštenog privatnika, blagostanje, vrednovanje rada i socijalnu sigurnost i pravdu! Kako onda da je asocijacija na iste termine toliko različita kod kuće i tamo negdje daleko od doma?

Odgovor na ovo pitanje je jednostavan: Bosna i Hercegovina nikada nije uspostavila institucije koje će osigurati sigurnu provedbu demokratskih i ekonomskih reformi, a to su nezavisni policijski i pravosudni sistem, koji nazivamo pravna država ili vladavina prava.

A upravo je: 1) vladavina prava osigurala pojedinim zemljama istočnog bloka da uspješno sprovedu tranziciju sa kontrolisane na 2) tržišnu ekonomiju i paralelno sa partitokratije na 3) liberalnu demokratiju. To je zemljama poput Češke, Estonije i Poljske omogućilo da se pridruže porodici naprednih ekonomskih zemalja EU. Zašto je vladavina prava na prvom, a ekonomska tranzicija na drugom mjestu i zašto baš ona omogućava demokratsku tranziciju koja je na trećoj poziciji?

U BiH je pitanje demokratizacije društva bilo fokus "međunarodne zajednice" u postratnom periodu, ali demokratija nije zaživjela bez obzira koliko međunarodne organizacije, zvaničnici i donatori uložili napora i novaca u uspostavu demokratskih institucija i rad civilnog društva, čiji su glavni akteri u procesu postali svojevrsna društvena i ekonomska elita.

Sve su zemlje bivše Jugoslavije, sa izuzetkom Slovenije, klasični primjer kako pravni haos (izostanak vladavine prava), u kombinaciji sa neprovođenjem ekonomskih reformi, može uništiti sve napore da se sprovede demokratska tranzicija, a Bosna i Hercegovina je najočitiji primjer, jer je u njoj na taj proces potrošeno najviše vremena i finansijskih sredstava. Istina je da dok god vladajuća politička elita ima moć i resurse da kontroliše sve krvotoke društva, ona će to i činiti. Upravo im nepostojanje pravne države, značajno državno vlasništvo u privredi i opće prihvaćeno subvencioniranje posrnulih i propalih privrednih giganata omogućava zadržavanje statusa quo i hrani sve što građani preziru: partitokratiju, moć i bogaćenje pojedinaca i hroničnu nezaposlenost, a evo i kako:

Prvi val privatizacije

Naime, prvi val privatizacije koji je trebao biti prvi korak na našem putu ka boljoj budućnosti je prošao katastrofalno! Umjesto stabilizacije i deregulacije tržišta, u našoj zemlji (i regionu) je sprovedena klasična pljačka koja nema apsolutno nikakve veze sa tržišnom ekonomijom. Međutim, ta pljačka ima konkretnu vezu sa nepostojanjem institucija koje bi spriječile ili barem istražile i procesuirale tajnu i ne transparentanu privatizaciju javne imovine. Tako je ovdašnja politika kreirala potpuno novu ekonomsku elitu, koja je u najvećem broju slučajeva u prijeratnom periodu predstavljala samo dno društvene ljestvice.

Isti novopečeni tajkuni i oligarsi svoju moć, bogatstvo, te neupitnu vjernost i finansijsku podršku duguju političkim elitama koje su im to omogućile.

Posljedica: Jače političke partije, nova ekonomska elita i uništavanje brojnih preduzeća i radnih mjesta.

Upravljanje javnim kompanijama

Pored činjenice da je prvi val privatizacije proveden, neke od najvećih i najperspektivnijih kompanija, popularne zlatne koke, nisu privatizovane, ali su čvrsto kontrolisane od strane politike koja imenuje njihova rukovodstva, odnosno upravne i nadzorne odbore i menadžment. Iste redovno ne čine stručnjaci i sposobni pojedinci koji primjenjuju principe korporativnog upravljanja kako bi transparentnim i planskim poslovanjem osigurale kvalitet proizvoda i usluga na maksimalno zadovoljstvo potrošača i time ostvarile maksimalan tržišni uspjeh, već najčešće poslušni i podobni kadrovi koji funkcionisanje javnih kompanija stavljaju u službu svojih političkih poslodavaca i nalogodavaca.

Na taj način u procesu javnih nabavki redovno pobjeđuju kompanije tajkuna vezanih za određenu političku partiju, dok se sredstva javnih kompanija namjenjenih za "društveno odgovorno poslovanje" usmjeravaju ka organizacijama civilnog društva čiji su osnivači vezani za određenu političku partiju. Istovremeno profit kompanije i zadovoljstvo građana (uključujući i radnike) kao vlasnika i konzumenata kontinuirano opada.

Posljedica: Jače političke partije, slabije javne kompanije i privreda zemlje, te zakulisna regulacija i kontrola tržišta.

Državna pomoć

Obilne subvencije ili državna pomoć, koje je prema analizi Reforma i modernizacija državne pomoći kao pretpostavka ekonomskog razvoja u 2012. godini iznosila 2,1% BDP-a, naročito vertikalna koja se usmjerava ka velikim kompanijama, najčešće u javnom vlasništvu (istim onim koje vode stranački kadrovi), a koje su svjesno upropaštene ili jednostavno nemaju realnih šansi za tržišni uspjeh još jedan je vid razbacivanja i gubljenja novca koji građani uplaćuju u budžetske kase.

Vertikalna državna pomoć čini više od 50% dodjeljene pomoći u BiH, dok se preostala sredstva usmjerava u horizontalnu pomoć koja podrazumjeva subvencije za razvoj i istraživanje (R&D) i mala i srednja preduzeća (SME) koja prema procjenama čine 97% preduzeća, te stvaraju preko 60% bruto društvenog proizvoda (BDP) i glavninu novih radnih mjesta i to u realnom (proizvodnom) sektoru.

Najznačajniji aspekt subvencija u BiH je realno nepostojanje kapaciteta za popisivanje, klasifikaciju i kontrolu dodijeljene državne pomoći, što ostavlja velik prostor za malverzacije i popunjavanje crnih stranačkih fondova i privatnih džepova direktno iz budžeta, počevši od općinskog na više.

Posljedica: Jače političke partije, slabiji budžeti i privreda zemlje, te gubljenje prilike za poticaj malog i srednjeg biznisa, znanja i inovacija - elemenata koji jedino od BiH mogu kreirati konkurentnu i održivu ekonomiju.

Glomazna administracija

Glomazna i pri tom vrlo neefikasna administracija još jedan je kamen spoticanja Bosne i Hercegovine. Državna administracija, svima je poznato, služi za "uhljebljavanje" stranačkog kadra, a također je znano da je kao takva, administracija postala bastion korupcije koja ucjenama spriječava pokretanje novog biznisa, a postojeći (naročito mala i srednja preduzeća) raznim koruptivnim radnjama uništava polako, ali sigurno.

Uz to, država je, pored činjenice da je najveći, u FBiH do nedavno bila, a u RS je, zahvaljujući zastarjelom Zakonu o radu i izuzetno komfornim kolektivnim ugovorima još uvijek, najsigurniji i najmanje zahtjevan poslodavac u zemlji. To je među građanima populariziralo ideju zapošljavanja u državnoj upravi. Na rad za privatnika se gleda kao kaznu, mučenje i tragediju, jer je privatni sektor percipiran kao skup ljudi koji poput robovlasnika puno traže, a malo plaćaju (što u slučajevima stranačkih tajkuna i jeste istina). Ipak, u većini slučajeva ključna je usporedba napornog rada i primanja u skladu sa tržišnim uspjehom u odnosu sa malom odgovornošću i visokim primanjima u državnom aparatu. Za uspješan biznis u BiH je potrebno više sreće ili političkih veza, nego li napornog rada ili znanja, što, u kombinaciji sa činjenicom da je administracija korumpirana i da redovno i često bez osnova globi male privrednike, dovodi do toga da nikome ne pada na pamet da započne svoj biznis. To se naročito odnosi na mlade kojima je posebno teško doći do kapitala i sredstava za startup. Na taj način je i pored izuzetne kreativnosti i brojnih poslovnih ideja, poduzetnički duh kod ljudi ubijen u maternici mlade nam "slobodne" ekonomije, a svoje ideje i priliku za naporan rad na njihovom ostvarenju mladi ljudi ostavljaju za bolje dane u Zapadnoj Evropi.

Posljedica: Jače političke partije, ukorjenjena i općeprihvaćena korupcija, slaba privreda i izostanak nade da se bilo šta može promijeniti i da postoji bolje sutra.

Primijetit ćete da su u svakom od navednih praksi i društvenih procesa u našoj zemlji jačale redovno političke partije, a pri tom, ovdje nisu navedeni drugi (nefinansijski) načini jačanja uloge i uticaja političkih partija na slobodu društva i pojedinca, kao na primjer djelimična ili apsolutna kontrola javnih i privatnih medija ili zloupotreba zdravstvenog i obrazovnog sistema. Navedeni načini kontrole finansijskih tokova i finansijske moći od strane politike daju jasno objašnjenje zašto i danas živimo u partitokratiji i zbog čega demokratizacija društva nema nikakve šanse dok se ove prakse i procesi ne prekinu kroz 1) uspostavu pravne države i 2) transparentnu ekonomsku tranziciju.

Bolje ikad, nego nikad

Upravo je zato sreća za sve nas u činjenici da EU i (u BiH omraženi) MMF, domaćim političkim elitama ne žele dati nove pozajmice koje će im omogućiti finansiranje prevelike administracije, nastavak kontorle nad kapitalom javnih kompanija i ustanova, prosipanje i pronevjeru novaca kroz subvenicije i nastavak privatizacije bez vladavine prava. Baš naprotiv, uvjet za novu tranšu jeste provedba refomi i bezrezervna posvećenost promjenama.

Ovaj uslov je ustvari zavrnuta ruka našim političkim elitama da provedu ono što izbjegavaju poljednjih 20 godina, a dok im EU i MMF zavrću ruku, naši političari imaju pred sobom dvije skupine ljudi. Prva je skupina uhljebljenih, njihovih vijernih sljedbenika iz nove ekonomske elite i javnog i administrativnog aparata, skupina zadovoljnih koji imaju relativno redovna i izuzetno lijepa primanja za bh. standard. Druga skupina je skupina nezadovoljnih. Armija nezaposlenih, oštećenih i pokradenih. Tik uz njih je ogroman broj frustiranih radnika koji žive od malih plata (na koje država „udara“ ogromne doprinose) i mali preduzetnici kojima je preko glave korupcije i silnih nameta od kojih jedva opstaju. Drugoj grupi nezadovoljnih treba dodati i penzionere - tu obespravljenu skupinu koja nas je mnogo zadužila, ali istovremeno skupinu koju ne vole ni prvi ni drugi, jer dok ih prvi gledaju kao konkuranciju za javna sredstva, drugi ih percipiraju kao teret.

Odbijanje EU i MMF-a da bh. političarima odobri novu tranšu kredita kako bi isplatili redovna i lijepa primanja prvoj grupi, pred njih postavlja novi izazov: zadovoljiti nezadovoljne ili se suočiti sa bijesom obje grupe!

Stoga ne čudi motiviranost političara u BiH da se reforme provedu. Provođenje prvih reformskih koraka i opredjeljenos za reforme su dobar put za dobijanje nove tranše kredita koja će smiriti do sada zadovoljne, ali istovremeno provođenje reformi koje će poboljšati status nezadovoljnih je uslov za dalju pomoć međunarodnih kreditora i jedina šansa političkih elita da ostanu i opstanu. Ukoliko EU bude istrajna u trenutnom stavu da socio-ekonomske reforme ne mogu biti samo forma, kojom će se napraviti privid promjena, a da se ništa suštinski ne promjeni, možemo se nadati da u skorijoj budućnosti dobijemo adekvatne mehanizme za uspostavu vladavine prava i provedbu transparentne ekonomske reforme, što će i našu privredu, društvo i politički sistem učiniti slobodnijim i pravednijim.

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Centra za politike i upravljanje. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. CPU zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Reformske teme

Blog