ReHub

Neke ekonomske lekcije iz prošlosti:

Iako bivše jugoslovenske zemlje nakon Titovog „ne“ Staljinu, nikada sebe nisu gledale kao dio Istočnog bloka, čini se da su, u ekonomskom smislu, najduže od svih bivših socijalističkih republika ostale „iza željezne zavjese“. Usporedba sa nekadašnjim planiranim ekonomijama koje su nakon pada Berlinskog zida poslije mučne tranzicije doživjele snažan razvoj može ponuditi neke važne pouke za Bosnu i Hercegovinu.

 

 

Slučaj 1: Estonija

Estoniju često nazivaju baltičkim tigrom, jer je u pitanju jedna od rijetkih evropskih zemalja koje se mogu pohvaliti fascinantno lagodnim prelazom iz sovjetske socijalističke ekonomije sa centralnim modelom planiranja u tržišnu ekonomiju. Ekonomski boom koji je ova ratnim razaranjima i čizmom totalitarizma pregažena zemlja doživjela nakon sticanja nezavisnosti od Sovjetskog saveza 1991. godine, rezultat je pažljivo isplaniranih i savršeno tajmiranih reformi koje su uspjele tranzicijske muke svesti na minimum.

Iza željezne zavjese, Estonija je bila samo još jedna sovjetska kolonija integrirana u strogo kontrolirancentralistički ekonomski model. Da bi smo se uvjerili u stanje estonske ekonomije u ovom periodu, dovoljno je uporediti je sa Finskom, koja je prije Drugog svjetskog rata imala relativno sličan standard življenja. Međutim, čak i nakon starta sa iste tačke, GDP Finske dostigao je $14,370 per capita do 1987., dok je čak i u optimističnim projekcijama GDPEstonije bio tek oko $2,000 per capita.Bez ozbiljnije industrije, osim prerade naftnogškriljca, koju je Sovjetski savez obilno iskorištavao, ali i gradio, te uz gotovo kompletnu kolektivizaciju poljoprivrednih imanja do 1957., još jednog važnog resursa ove zemlje, Estonija je postala tipična sovjetska stagnirajuća ekonomija.

Pad Berlinskog zida značio je ekonomski haos za većinu bivših socijalističkih zemalja, ali ne i za Estoniju. Osim, naravno, u početku: zemlja je prvobitno doživjela inflaciju od 1000%, gdje je gorivo, primjerice, poskupilo za čak 10.000%.Reformske snage koje su u kriznom periodu dobile vlast predvodio je mladi i entuzijastični Mart Laar, koji je prije dolaska na vlast pročitao samo jednu knjigu ekonomske tematike – Free to ChoseMiltonaFriedmana. Njegova vlada, svjesna da se mora djelovati brzo, nije se osvrtala na gnjev i proteste privilegovanih i požurila je da nadiruću krizu pretvori u šansu za oporavak.  Šta su, dakle, bili ključni potezi mlade estonske vlade u kratkom periodu od 1992. do 1994. godine?

Monetarna reforma omogućila je Estoniji da obnovi prijeratnu valutu, krunu, te da ju, povezavši je sa njemačkom markom, učini stabilnom i pouzdanom. Stroga kontrola nad budžetskim trošenjem bila je preduslov stabilizacije budžeta, a zahtijevala je i radikalne rezove u pogledu subvencija za državne kompanije. Čak i uz proteste i protivljenje opozicije, neophodni zakoni su prošli parlamentarnu proceduru. Otvorenost estonske ekonomije podrazumijevala je niz radikalnih poteza koji su se kretali od smanjivanja trgovačkih poreza i restrikcija izvoza do stvaranja povoljnijih uslova poslovanja kako za domaće, tako i za strane kompanije, što je zemlju, faktički, učinilo zonom slobodne trgovine. S druge strane, novi politički diskurs je ljude trebao uvjeriti u ispravnost reformi, ali ih i podučiti da je za novi ekonomski model potrebno promijeniti i razmišljanje, te ih potaći na veći stepen poduzetničke inicijative i preuzimanje odgovornosti. Uz svijest da će prodaja državne imovine biti ekstremno nepopularan potez, estonska vlada krenula je u donošenje zakona koji će garantirati imovinska prava i omogućiti efikasan i transparentan prelazak resursa u privatno vlasništvo.Transparentna privatizacija je bila, u uslovima bijesnih reakcija opozicije i demonstracija, teško dostižan ideal, međutim, Estonija ga je uspjela ostvariti, uz garanciju investicija i prava radnika i vlasnika privatizovanih kompanija.To što je Estonija prva u Evropi uvela jedinstvenu stopu poreza (flattax), kako piše onovremeni premijer Estonije Mart Laar, bio je potez koji je zahtijevao ogromnu političku hrabrost. Porezna politika ne smije kažnjavati ljude koji su dobri u onome što rade, upravo suprotno, odlučili smo dati im priliku da rade više i da preuzmu kontrolu nad svojom budućnošću. Uvođenje jednostavnog, transparentnog i lako razumljivog sistema poreza bio je ključni korak koji je kreirao ekonomski boom. Međutim, nijedna od nabrojanih mjera, koliko god radikalne, i u datim uslovima, inovativne bile, ne bi dala povoljne efekte da Estonija nije istovremeno radila na jačanju vladavine prava, i to ne samo donošenjem dobrih zakona, nego i jačanjem kapaciteta nadležnih institucija.

Rezultati su bili zapanjujući. Prije ekonomske krize 2008. godine, koja je donekle zaustavila zvjezdani rast estonske ekonomije, ista je bila najbrže rastuća u svijetu. Nakon što su reforme 90-tih godina počele davati prve efekte, bilo je jasno da će balansiran budžet i liberalizacija tržišta pružiti stabilan temelj za budući napredak. Estonija je primila više stranih investicija per capita u drugoj polovini 90-tih godina nego ijedna druga zemlja u Centralnoj i Istočnoj Evropi.  Danas je Estonija prepoznatljiva po tehnološkim inovacijama kakav je, primjerice, efikasan e-registar za preduzeća koji obara svjetske rekorde: 2009. godine zemlja je oborila Guinnesov rekord kada je u pitanju vrijeme potrebno za registraciju firme (18 minuta i 3 sekunde). Privatizacija državnih kompanija, sa izuzetkom nekih luka i energetskih kompanija, gotovo je u potpunosti završena, a bankarski sektor, na čelu sa privatnim bankama, ostvaruje zadovoljavajuću stabilnost. BDPEstonije u 2015. godini iznosi $27,729 per capita i u stalnom je porastu. Da li ste znali da je jedan od najpopularnijih programa za komunikaciju Skype proizvod estonske poduzetnosti, znanja i inovacije?

  • fodder-processing
  • industrijalizacija
  • lenjin
  • mart-larr-in-nato-hq

 

Slučaj 2: Češka


Sentiment koji se popularno naziva jugonostalgija mnogim unesrećenim i obespravljenimbosanskohercegovačkim radnicima pruža idealiziranu sliku (relativno) nedavne prošlosti. Međutim, romantično sjećanje na prohujalo zlatno doba nije (niti može biti) zasnovano na „tvrdim“ ekonomskim činjenicama. Stereotip koji evocira Čehe i Slovake koji zeleni od zavisti gledaju na jugoslovensku utopiju danas možemo razumjeti bolje nego ikad, jer smo se uvjerili da je nekadašnje (konzumerističko) blagostanje kupljeno na kredit, novcima generacija koje dolaze. Za to vrijeme je, primjerice, Češka, prešla baršunastom stazom od krize nakon pada socijalizma do današnje snažne i prosperitetne tržišne ekonomije.

Do 1989. u sastavu Čehoslovačke, ova mala srednjoevropska ekonomija zasnivala se centralnom planiranju po sovjetskom modelu, čije su karakteristike bile relativno nizak vanjski dug i nešto viši životni standard u odnosu na druge zemlje Istočnog bloka. Poslijeratnuekonomiju u Čehoslovačkoj obilježila je nacionalizacija kompanija i kolektivizacija poljoprivrednih imanja, te dalji napredak u razvoju teške industrije. Generalni je utisak bio da su Česi i Slovaci bili mnogo više okrenuti proizvodnji nego potrošnji (za razliku od Jugoslovena), a zahvaljujući strogom planiranju ekonomije, vladajuća partija nije bila sklona da ulaže u nove tehnologije, niti se trudila da proizvodi visokokvalitetne proizvode, što je poticalo bujanje crnog tržišta.Jedna od izreka u tadašnjoj Čehoslovačkoj glasi Ukoliko ne kradeš od države, pljačkaš sopstvenu porodicu, te veoma tačno ilustrira za perspektivu prosječnog konzumenta. Stoga i ne čudi što je na samom vrhuncu krize, u 1990. godini, BDP per capita u Češkoj iznosio $8,895, a u Slovačkoj$7,762. (U Jugoslaviji, komparacije radi, BDPper capita je u 1990. godini iznosio $2951  (iznosi variraju u zavisnosti od izvještaja)).

Pad Berlinskog zida, kao simbol promjene svjetskoj poretka, u Češkoj je dočekan sa ovacijama, stvorivši neobično jedinstvo u cijeloj zemlji. Bivši ministar finansija Češke Vaclav Klaus, piše: Kao reformisti, znali smo tada da je jedinstvo bilo eksplicitno negativno. Ljudi su bili ujedinjeni „protiv nečega“, a ne „za nešto“. Ljudi su slavodobitno aplaudirali padu komunizma, ali ključ je bio u rukama donosioca odluka koji su sada morali pokazati političku zrelost da brzo sprovedu reforme tržišta i spriječe ekonomski krah. Zemlji je bila, jednostavno rečeno, potrebna brza i efikasna šok-terapija.

Njihov prvi korak bio je, kao i u Estoniji, stabilizacija nacionalne valute, krune, u odnosu na američki dolar. Oprezna fiskalna i monetarna politika morala je biti praćena poboljšanjem poslovnog okruženja i privlačenjem investitora. Nova češka vlada učinila je to tako što je donijela novi set zakona koji su ekonomiju zemlje preorijentirali na Zapad, umjesto na Istok, što je rezultiralo velikim investicijama od strane Sjedinjenih Američkih Država, uz Njemačku i Holandiju, najvećeg investitora u zemlji. Privatizacija kompanija vršena je putem vaučera, što je, iz današnje perspektive, izvršeno veoma uspješno, učinivši Češku jednom od zemalja sa najvećim brojem (per capita) posjednika dionica u svijetu. S druge strane, socijalna politika je u Češkoj na iznenađujući način izbjegla Klausovtačerizam koji je oblikovao makroekonomsku politiku.   Češka je na početku preoblikovala, a potom potpuno reformisala sistem socijalne zaštite, a najvažnije mjere bile su donošenje životnog minimuma, koji je pružao univerzalni standard za minimalne penzije, socijalna davanja, davanja za nezaposlen i minimalnu platu. Potom, Klausovaagenda sprovela je i poreznu reformu sa posebnim poreznim okvirom za penzijsko osiguranje, bolovanje, nezaposlene i aktivne radnike, a praćena je i reformom sistema zdravstvene zaštite, koji je izmješten u fond izvan državnog budžeta.

Danas je Češka jedna od najnaprednijih zemalja bivšeg Istočnog bloka, premda se još uvijek oporavlja od finansijske krize iz 2008. godine. Socijalističko naslijeđe u vidu napredne industrije i danas Češku čini jednom od najrazvijenijih industrijskih ekonomija u svijetu. Češka industrija je fokusirana na metalurgiju, inžinjerstvo, autoindustriju, elektroničku i hemijsku industriju, te proizvodnju hrane i pića, te proizvodnju stakla, lijekova, tekstila i papira. Industrija čini 41% BDP-a. U 2014. godini, BDP per capita (kupovna moć) u Češkoj iznosio je $29,925.Prema podacima Statističkog ureda Češke objavljenih u avgustu 2015., ekonomija ove zemlje napredovala je na 4,4% što je čini trenutno najbrže rastućom ekonomijom u Evropi.
Slučajevi X: bivše jugoslovenske republike
Raspad Istočnog bloka obilježen je uglavnom ekonomskim krahom – u bivšoj Jugoslaviji pad komunizma nije značio samo pad ekonomskih pokazatelja, nego i jedan od najbrutalnijih ratova koje je ljudska povijest zabilježila. Iz današnje perspektive volimo misliti da je podivljali nacionalizam brutalno rasparao bivšu državu po etničkim šavovima i lišio nas socijalne utopije koju bismo svakako dočekali. Međutim, zaboravljamo da tragični rat čije posljedice itekako osjećamo i danas nije jedini razlog raspada. Kao i u drugim bivšim socijalističkim republikama, raspad je počivao na ekonomskim razlozima. Šta to nije funkcioniralo u bivšoj Jugoslaviji koju danas toliko oplakujemo?

  • fall
  • invasion
  • pivara
  • skoda

 

Slučajevi X: bivše jugoslovenske republike

Iako iz perspektive običnog građanina, nekadašnjeg uživaoca raznih socijalnih privilegija, Jugoslavija izgleda kao izgubljeni san socijalne pravednosti, činjenica je da je ideal bio plaćen novcem budućih generacija. Nije tajna da je Jugoslavija bila jedna od najzaduženijih socijalističkih zemalja, što neki ekonomski stručnjaci nazivaju ovisničkom ekonomijom. Taj trend se nastavio i u postratnom periodu, pa su danas individualno bivše jugoslovenske zemlje mnogo zaduženije po glavi stanovnika nego što je Jugoslavija ikada bila. Podatak iz 1987. godine govori da je vanjski drug zemlje iznosio 22 milijarde, uz nezaposlenost od 16,1% i inflaciju od čak 167%. Također, bivša država je patila od gotovo pa hronične nezaposlenosti, koja je, istina tek 80-tih godina, odnosno nakon smrti Josipa Broza Tita, postala destruktivna po ekonomiju zemlje. Osnovni uzrok nezaposlenosti, prema nekim teoretičarima, jeste i njen socijalni karakter, odnosno kulturne i etničke predrasude koje su kao psihološka prepreka stajale na putu većeg stepena migracije radne snage (iz nerazvijenih republika ka razvijenima). Također, solidna ekonomska integrisanost zemlje postepeno se raspadala usljed stvaranja nacionalističkih ekonomija, koje su bile jedan od nus-produkata nejednake razvijenosti zapadnih i istočnih republika, odnosno sjevera i juga zemlje. Dakle, Jugoslavija je patila kako od unutrašnjih, tako i od vanjskih ekonomskih problema, i poklekla je pred silnim naporom da bude koheziona sila za veoma različite republike, a  propala nakon što u globalnim razmjerama više nije bilo potrebe za politički i blokovski nesvrstanim „mostom između Istoka i Zapada“.

Idealističko sjećanje današnje radničke klase kvare, dakle, „samo“ ekonomski pokazatelji. Pored neizdrživog vanjskog duga, treba napomenuti da je Jugoslavija imala daleko niži BDP po stanovniku nego što se to može zaključiti iz životnog standarda prosječnog stanovnika. Očigledno, svi ti Česi i Slovaci koji su, tobože, zeleni od zavisti gledali na jugoslovensku konzumerističku svakodnevnicu (rezultat veće otvorenosti tržišta u odnosu na druge zemlje Istočnog bloka), proizvodili su više nego što su trošili, za razliku od Jugoslovena, koji su činili upravo suprotno. Kada je 80-tih godina ekonomska kriza postala neizdrživa, savezno rukovodstvo se uistinu trudilo da sprovede nužne reforme koje bi spriječile krah jugoslovenske ekonomske iluzije. Ambiciozan i veoma hrabar program Ante Markovića, iznesen pred saveznu Skupštinu SFRJ 1989. godine, u vrijeme kada je inflacija dostigla nevjerovatnih 2679% godišnje, obećavao je zaista mnogo. Neki od važnijih poteza su bili ozdravljenje bankarskog sektora, uvođenje konvertibilnog dinara, rezanje budžeta vojske i administracije, te izmjena Zakona o privatizaciji koji je predviđao prelazak vlasništva na radnike i menadžment kompanije,a otežavao kupovinu sa strane (tzv. Markovićeva privatizacija). Bez obzira na konstantan otpor i sabotažu reformi, one su već uspostavljale osnove tržišne ekonomije; Jugoslavija je neposredno pred raspad, zapravo, već bila na izlasku iz ekonomske krize. Tada se desio rat.

Premda su ratna razaranja bila najveća na prostoru Bosne i Hercegovine, sve bivše jugoslovenske republike doživjele su ekonomski krah tokom prve polovine 90-tih, osim Slovenije, koju je zaštitila pređašnja orijentacija ka zapadnoevropskom tržištu. Rat je, ujedno, značio unaprijed izgubljenu priliku da se reforma sprovede brzo i bez oklijevanja, kako je urađeno u Češkoj i Estoniji. Zemlje regije, kako nazivamo bivše jugoslovenske republike danas, stoga su bile primorane da prolaze kroz dugotrajnu, mukotrpnu tranziciju, u Bosni i Hercegovini otežanu kompleksnim državnim aparatom, hroničnomrazjedinjenošću vlade, te sveprisutnomkorupcijom. Stoga, potrebne su hitne reforme, reforme koje su Hrvatska i Srbija već u velikoj mjeri provele, reforme koje su Sloveniji omogućili (relativno) današnje blagostanje, reforme koje su, zahvaljujući sretnijim društveno-historijskim okolnostima, Estoniju i Češku, lansirale u sam ekonomski vrh Evrope.

Koji su to bosanskohercegovački reformski prioriteti? Reforma poreskog sistema, naročito u pogledu oporezivanja plata (smanjenje doprinosa) jedan je od bolnih, ali zaista nužnih poteza bosanskohercegovačkih vlasti. Dovršavanje privatizacije na transparentan način (i procesuiranje kriminalnih privatizacija iz proteklog perioda), odnosno eventualna djelimična ili potpuna privatizacija državnih preduzeća (sa izuzetkom energetskog sektora zbog opasnosti od monopolizma) također trebaju biti prioriteti, paralelno uz poboljšanje poslovnog okruženja, što dugoročno može povećati zaposlenost. Hitna je i reforma sistema socijalne zaštite koji je postao izuzetno nestabilan, a sa posebnim naglaskom na pravedniju raspodjelu socijalnih davanja, i to kroz jedinstven registar korisnika. Zakon o radu donesen u julu ove godine na izvjestan je način označio početak reformskog perioda i objelodanio spremnost vladajuće koalicije na teške, ali nužne korake, no paralelno treba temeljito preispitati društvenu ulogu i reprezentativnost udruga kakve su sindikati i udruženja poslodavaca, koje u toku ovog procesa nisu pokazale spremnost na kompromis i produktivan dijalog za dobrobit kako radnika, tako i poslodavaca, ali i svih onih koji to tek trebaju postati.

Bosna i Hercegovina zapravo živi stadij ranog kapitalizma, a ne neoliberalni kapitalizam, kako se to često tvrdi. Ovo podrazumijeva da je nužno sprovesti određene korake koji bi zapravo učvrstili tržišnu ekonomiju u BiH, prije nego što bismo tu medijski ozloglašenu sintagmu zapravo i mogli upotrijebiti. Moguće je čak konstatovati da je tlapnja unesrećenog radnika o boljim prošlim vremenima nastavljena i danas, jer bosanskohercegovačka ekonomija, poput jugoslovenske, no u različitim uslovima, nastavlja živjeti na kredit (MMF-a).

  • antemarkovic
  • autoindustrija-u-jugi
  • radnici2
  • radnicidanas
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Centra za politike i upravljanje. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. CPU zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.

Reformske teme

Blog